idejalist

Izgleda da sam podcijenio svoju lijenost. Kad sam prije nekih mjesec dana pokrenuo ovaj blog, imao sam najbolju namjeru napisati u relativno pravilnim razmacima, recimo - jednom tjedno... Ali eto, ode cijeli mjesec, a da nisam napisao ništa. Dobro, imao sam nekih obaveza, ali o tome neki drugi put (a savršeno sam svjestan da sam za napisati pola stranice teksta imao dovoljno vremena).

Iskreno, nisam imao namjeru niti danas ništa napisati, a onda sam vidio jedan naslov u novinama, pa sam se sjetio stvari koja me smeta već ... odavno. Ali krenimo redom.

Uskoro će se navršiti točno 14 godina od pada Vukovara. Sad doduše, ja ne raspolažem nikakvim nagradnim fondom, ali zamislite da je ovo superpopularni kviz "Milijunaš", došli ste do pitanja za milijun kuna i Tarik vam postavlja pitanje:"Kojeg je datuma pao Vukovar?". Ako bi znali točno odgovoriti, onako bez puno razmišljanja i bez pregledavanja Interneta, svaka vam čast i javite se u redakciju HTV-a po svoje novce. Recite da sam vas ja poslao.

S druge strane, ako ne znate, statistički gledano, vi spadate u onaj veći dio stanovnika Hrvatske koji će jednako tako na postavljeno pitanje odgovoriti s "ne znam", "nemam pojma" ili "baš me briga". Ma budite fer i priznajte jeste li uopće znali da je to bilo devedeset i prve?

A sad slijedi moja poanta: pa zar nije (k vragu, kako to reći da bude dovoljno blago, a opet dovoljno poticajno), zar dakle nije pomalo NEOBIČNO da svi mi znamo za jedan 9.11. i za nebodere koje su u New Yorku srušili neki manijaci (iz nama ne baš razumljivih razloga), zar nije za ne vjerovati da svi točno pamtimo slike aviona koji se zalijeću u te zgradurine i sjećamo se svih detalja te priče od prije nekoliko godina, a ne znamo kada su četnici upali u Vukovar i poklali bolesne i nemoćne?

Mislim da nema Amerikanca koji se i dan-danas, 4 godine nakon tog dana, ne izbezumi kad mu spomenete Twin Towers i one jadne ljude koji su živi izgorjeli u neboderima, i koji vam onda - pitali ga vi ili ne - neće napamet izreferirati sve manje-više relevantne podatke o tom događaju (tko je oteo avione, koliko je ljudi poginulo, u koliko sati...). I moram priznati da mi je to sasvim OK - za Amerikance.

Nasuprot tome, od desetak mojih znanaca, možda jedan ili najviše dvoje znaju detalje o Vukovaru i onome što se tamo dogodilo. Ali zato SVI znaju sve o američkom 11.rujnu, pa mi to ipak nekako i nije OK.

E sad, ne bih htio da ovo bude shvaćeno kao neko uspoređivanje žrtava, u stilu "više je poginulo naših ili vaših, ovo je veća ili manja tragedija", jednostavno žlim reći da imam neki vražji osjećaj da bismo ipak trebali malo više cijeniti svoju povijest i odmaknuti se od slike koju nam serviraju masovni mediji. Istina je da su u New Yorku onoga dana snimale tisuće kamera, da je tu snimljeno materijala za nekoliko stotina dokumentaraca i igranih filmova (a koliko čujem, snimaju se i jedni i drugi), ali dovoljna je i ona jedna kamera koja je snimila raspadajuća tijela ubijenih ljudi i krdo poluljudi koji marširaju kroz Vukovarske ulice pjevajući svoje retardirane koračnice, pa da se naježim nad sudbinom svih nastradalih nesretnika.

Ma ja sam prvi koji će reći da treba gledati u budućnost, a ne živjeti u prošlosti, ali zar na doista toliko malo znači to što se tamo dogodilo prije tako malo vremena? Ako su već Amerikanci ponosni na svoju zemlju i na njenu (turbokratku) povijest, ako se čak i Srbi ponose svojim porazom kod Gazimestana, kad su dobili po tamburi slično kao i u "Oluji", onda se stvarno i mi moramo ponositi svojim uspjesima i svojom poviješću. Pa makar o tome nikad ne snimili film, iako već mogu zamisliti Brucea Willisa kako svojeručno spašava Vukovarsku golubicu i davi majora Šljivančanina.

Vidiš, vidiš, trudio sam se da ovaj tekst ne bude dociranje i tupljenje, ali baš i nisam uspio. Što ćete, tako je to kad čovjeka povuku emocije. A emotivnije doživljavam razaranje grada udaljenog par sto kilometara nego rušenje nebodera s druge strane oceana. Što je i logično, a poznato je da emocije i logika obično ne idu jedna uz drugu - osim u ovakvim slučajevima.

... nego samo trinaesti, ali što se može.

Evo najkraće o čemu će biti riječi ovdje: dakle, svi mi vidimo da na svijetu postoji milijun stvari koje idu krivo, ali ne možemo ništa učiniti da ih ispravimo. Ali sada je tome došao kraj! Od danas svi mi, koji točno znamo kako i što bi trebalo, imamo priliku to reći jasno i glasno, pa nek si misle!

Doduše, ne jamčim baš da će naše ideje postati priznate i poznate odmah danas, pa možda čak niti za tjedan dana, ali što je malo čekanja prema prilici da im sve skrešemo u brk.

Za danas još samo jedna napomena: ovo nikako ne bi smjela postati javna pljuvačnica. Dakle, nećemo mi ovdje laprdati u smislu "ovo ne valja, ovo je fuj", nego ćemo reći "ovo je obično sranj... ovaj, obična glupost, a sad poslušajte KAKO BI TREBALO"! Znači, za svaku anomaliju odmah stiže i prijedlog rješenja.

Pa nek nas čuju!